
فلسطين
قصيدة من تأليف بوغدان بونيتش – زغرب، كرواتيا
على هامش العالم، هناك عالم
لا يراه الكبار ولا يهتمون به.
صرخة أمهات وأطفال فلسطين
يرفض الجلادون أن يسمعوها.
يريدون أن يبنوا عوالمهم
بالضبط هناك، فوق أنقاضها.
لو أراد الفلسطيني
قد يستطيع أن يشتري بيتًا،
لكنه يملك بيتًا بالفعل!
الكبار هم من يسلبونه منه.
فلا شيء يهمهم في هذا العالم
سوى اليورو والثروة.
اليهود نسخوا من هتلر
جميع قواعده.
يريدون أخذ كل شيء من فلسطين
دون أن يعطوا شيئًا في المقابل.
أيها العالم الطيب، لا تسمح
بأن تُدمّر فلسطين.
وإلا فإن أبناءنا يومًا ما
سوف يدينوننا على هذا الصمت.
بوغدان بونيتش (BB)
PALESTINA
Poem by Bunic Bogdan from Zagreb, Croatia
Na rubu svijeta je svijet,
koji veliki ne primjećuju.
Vapaj majki i djece Palestine,
dželati neće da čuju.
Svoje bi svjetove htjeli
baš tu da izgrađuju.
Ako poželi palestinac
moći će tu kupiti kuću,
ali on već kuću ima.
Otimaju mu oni veliki.
Sem eura njih ništa
na ovom svijetu ne zanima.
Židovi su od Hitlera
pravila sva prepisali .
Uzeli bi od Palestine sve
Za uzvrat ništa ne bi dali.
Dobri svijete ne dajmo
da Palestina
uništena bude.
Ili će djeca naša
zbog tog da nas osude.
Poem by Bogdan Bunić (BB) – Zagreb, Croatia
At the edge of the world lies a world
ignored by the mighty and powerful.
The cries of Palestinian mothers and children—
the executioners refuse to hear them.
They want to build their empires
right there, over its ruins.
If a Palestinian wishes,
he could buy a house there—
but he already has one.
It’s the powerful who take it from him.
Nothing in this world matters to them
except euros and profit.
The Jews have copied
all the rules from Hitler.
They want to take everything from Palestine
and give nothing in return.
Kind world, let us not allow
Palestine to be destroyed.
Or one day,
our children will condemn us for this silence.
Bogdan Bunić. Rođen u Borcima, Kotor Varoš, Republika Srpska, BiH. Godine 1953 u decembru pao je ogroman snijeg. 25.12 sam rođen, ali se čekalo da izvremeni malo i tek 10.01.1954 moglo se otići u Maslovare u mjesni ured i upisati me. U trećem razredu sam se zagledao u jednu djevojčicu u razredu i u stihu sam je pitao: Reci meni ti prelijepa Stojo, Dali smijem da te zovem svojom. To je neki prvi stih koji sam rekao. Dobio sam pljusku, kasnije kad nije niko vidio – i poljubac. Pa sam počeo pisati stihove. I mati je branila da pišem poeziju jer je čula da pjesnici uvijek umiru mladi pa mi nije dala da pišem. Mnoge je pjesme poderala i naložila. Tek po povratku iz vojske smio sam pisati jer sam otišao u Zagreb živjeti od mame daleko. Završio sam RTV mehaniku. U JNA bio vozač i kad sam se vratio iz vojske zaposlio sam se u Dravu transport Zagreb. Sad sam vozač u mirovini. Nikad nisam namjeravao javno govoriti ili tiskati moju poeziju. Odorčić Zdravko me je nagovorio da dođem u Kulturu Snova i da pročitam neke stihove, pa je tako sve krenulo. Dešava se evo 3 godine kako poneko ipak nešto negdje moje objavi i pročita se. To me jako raduje. U dvadesetak zajedničkih zbirki sam objavljivao u Zagrebu i u 4–5 zajedničkih zbirki u Srbiji.
وُلد بوغدان بونيتش في بورسي، كوتور فاروš، في جمهورية صربسكا، البوسنة والهرسك. في ديسمبر من عام 1953، تساقطت الثلوج بكثافة، وقد وُلد في 25 ديسمبر، لكن بسبب الظروف الجوية لم يُسجل في السجلات الرسمية حتى 10 يناير 1954، عندما أُتيح الذهاب إلى مكتب البلدية في ماسلواري. في الصف الثالث، أعجب بزميلة له وكتب أول بيت شعري قائلاً: “قولي لي يا ستويا الجميلة، هل أستطيع أن أناديك حبيبتي؟”، فكانت أولى محاولاته الشعرية، وقد تلقى صفعة، ثم قبلة في الخفاء. منعته والدته من كتابة الشعر خوفًا عليه، معتقدة أن الشعراء يموتون صغارًا، ومزّقت العديد من قصائده وأحرقتها. لم يبدأ الكتابة بحرية إلا بعد عودته من الخدمة العسكرية وانتقاله للعيش في زغرب، بعيدًا عن والدته. درس ميكانيكا أجهزة الإذاعة والتلفزيون، وخدم في الجيش الشعبي اليوغوسلافي كسائق، وبعد خروجه عمل في شركة “درافا ترانسبورت” في زغرب، وهو الآن سائق متقاعد. لم يكن يخطط لنشر شعره أو قراءته علنًا، حتى شجعه أودورčiتش زدرافكو على الانضمام إلى جماعة “ثقافة الأحلام” وقراءة بعض قصائده، ومن هناك بدأت مسيرته. منذ ثلاث سنوات بدأت بعض قصائده تُقرأ وتُنشر هنا وهناك، وهو أمر يُسعده كثيرًا. نُشرت أعماله في نحو عشرين مجموعة شعرية مشتركة في زغرب، وفي أربع أو خمس مجموعات مشتركة في صربيا.
Bogdan Bunić was born in Borci, Kotor Varoš, in Republika Srpska, Bosnia and Herzegovina. In December 1953, heavy snow fell. Although he was born on December 25, he wasn’t officially registered until January 10, 1954, when the weather allowed a trip to the local office in Maslovare. In third grade, he fell for a classmate and composed his first poetic lines: “Tell me, beautiful Stojo, may I call you mine?” That marked the beginning of his poetic journey—he received a slap, and later, in secret, a kiss. His mother forbade him from writing poetry, fearing the fate of poets dying young, and she even tore and burned many of his early writings. Only after returning from military service and moving to Zagreb—away from his mother—was he free to write. He completed his studies in radio and TV mechanics, served in the Yugoslav People’s Army as a driver, and later worked for Drava Transport in Zagreb. Now retired, he never intended to publish or publicly read his poetry until Odorčić Zdravko encouraged him to join Kultura Snova (Culture of Dreams) and read some verses—thus his literary journey began. For the past three years, his poems have occasionally been published and read, bringing him great joy. He has contributed to around twenty joint poetry collections in Zagreb and four or five more in Serbia.